Kabanica

Kabanica je Gogoljeva novela čija je priča vrlo jednostavna. Jadni mali činovnik donosi veliku odluku. Odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje san njegova života. Prvu noć kada je obuče, otmu mu je u jednoj mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta gradom u potrazi za svojom kabanicom. Ovo je sve što se tiče osnovne zamisli, ali naravno prava priča (kao i uvijek kod Gogolja) leži u stilu, unutrašnjoj strukturi ove anegdote. Djelo je, inače, prožeto otužnim humorom, a njezin fantastični završetak daje cjeloj, već na realističkim temeljima izgrađenoj, pripovijesti ponovno groteskni tonalitet.

Akakije Akakijević Bašmačkin bio je ne posebno upadljivi činovnik "nizak, pomalo kozičav, pomalo crvenokos, pomalo čak na prvi pogled i kratkovidan, a s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane obraza, i takozvane hemoroidalne boje lica. Uopće nije vodio računa odijevanju: odora mu nije bila zelena nego nekakve crvenkastobrašnaste boje. Ovratnik mu bijaše vrlo uzak i nizak tako da mu je vrat, iako nije bio osobito dugačak, virio iz ovratnika i doimao se neobično dugačak. I uvijek bi mu se nešto prilijepilo za odoru, a na šeširu vječito je nosio kore od lubenice ili dinje i tome slično smeće." Njegova najveća radost bila je prepisivanje, on je živio cijelim svojim srcem za svoja slova (Malo je kazati da je služio revno - ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak. Neka slova volio je više od drugih, a kad bi došla na red topio bi se od radosti: i smijuckao se i namigivao i micao usnama tako da se je činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje. -> groteskno). Iako je imao mogućnost napredovanja na poslu, on je radije prepisivao raznolike spise. ("U svemu je vidio svoje uredne, ravnomjernim rukopisom ispisane retke i tek kada bi mu se odnekud konjska njuška naslonila na rame i puhnula mu iz nozdrva za vrat kao vjetar primijetio bi da nije nasred retka nego nasred ulice. Čim bi se vratio kući sjeo bi za stol, pokusao bi na brzinu šči i pojeo komadić govedine s lukom, a da ne bi osjetio pravi okus jela. Pojeo sve skupa s muhama i svim ostalim što bi mu Bog poslao u tom trenu." -> groteskno).

Nabrajanjem Gogoljevih slika, izaziva se podsmjeh. On ga ironijom i hiperbolom želi pretvoriti u karikaturu, predstaviti ga kao tipičnog činovnićića zaljubljenog u svoj posao. Jednog dana otkrivši da mu je potrebno popraviti kabanicu Akakije odlazi svom krojaču Petroviču. Ovaj nakon ne baš dugog razmatranja uvidi da se ovo pohabano odijelce ne može popraviti i savjetuje mu da kupi novo. Iako isprva nevoljko, činovnik se svim srcem predaje nabavku nove kabanice (Kako je nabaviti? "Mislio je Akakije Akakijevič, mislio, i zaključio da će morati smanjiti svoje uobičajne troškove, barem na godinu dana: odreći se čaja uvečer, ne paliti svijeću, a kako baš bude morao nešto raditi, otići će gazdarici u sobu i raditi uz njezinu svijeću; kad bude hodao ulicama, morat će gaziti što lakše i opreznije po kaldrmi i kamenim pločama, tako reći na prstima da ne bi prerano iznosio potplate; morat će što rjeđe davati pralji rublje na pranje, a da se ne bi pohabalo, morat će svaki put, kad se vrati kući svući i obući samo polu pamučni haljetak, vrlo star koji čak i samo vrijeme štedi ("Istini za volju, isprva mu je bilo malo teško naviknuti se na takva ograničenja, ali onda se već nekako navikao i bilo je sve u redu; navikao se čak da navečer ništa ne jede, ali se zato hranio duhovnom hranom, ne rastajući se u duhu od vječite misli na buduću kabanicu. Od tada kao da mu je sav život nekako posao puniji, kao da se oženio, kao da je još neka druga osoba uz nj, kao da više nije sam, već kao da je neka draga životna družica pristala da s njim kroči životnom stazom, a ta družica nije nitko drugi do debelo vatirana kabanica, sa čvrstom nepoderivom podstavom. Postao je nekako živahniji, čak i čvrstog karaktera kao čovjek koji je već postavio i odredio sebi cilj. S lica mu je i iz postupaka nestala sama od sebe sumnja, neodlučnost, jednom riječju sve one kolebjive i neodredene karakterne crte."). Proces odijevanja kroz koji prolazi Akakije - Akakijevič, šivanje i navlačenje šinjela, u stvari je njegovo razodijevanje i njegov zaokret ka potpunoj nagosti njegova duha. Kad je konačno obukao kabanicu "kročio je u najsvečanije raspoloženje", obuzela ga je radost i sreća tako da i nije primjećivao kako bi dolazio do ureda već se je jednostavno tamo našao. Uslijedili su dani potpune sreće. Ali jednom dok se je vraćao sa zabave kod pomoćnika predstojnika odjela, u jednoj mračnoj i pustoj ulici ukrali su mu kabanicu (Akakije Akakijevič osjetio je kako svlače s njega kabanicu i udaraju ga koljenom tako da pada nauznak u snijeg, i ništa više ne očtuje."). Iako se je žalio načelniku policije ništa nije postigao i onako uništen odlučio se je obratiti visokoj ličnosti ("Uostalom, ovaj se trsio uzdići na visinu svoga položaja i mnogim drugim sredstvima, a to su: uveo je običaj da ga niži činovnici dočekuju već na stubištu kad dolazi na posao; da se nitko ne usudi doći ravno k njemu nego da sve ide najstrožim redom; koleški registrator najavljivao bi nečiji dolazak gubernijskom sekretaru, gubernijski sekretar-titularnom ili nekom drugom savjetniku pa bi na taj način najava napokon stizala do njega. Kako je sve već u našoj svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem svaki izigrava i oponaša svoga šefa. Tako pričaju da je neki titularni savjetnik, kad je postavljen za šefa neke male zasebne pisarnice, odmah prigrabio sebi posebnu sobicu i nazvao je "službenim nadleštvom" i postavio na vrata nekakve vratare u livrejima, crvenim ovratnicima i gajtanima koji su svakom posjetitelju otvarali vrata iako je u "službeno nadleštvo" jedva mogao stati pisaći stol. Manire i navode visoke ličnosti bijahu ozbiljne i dostojanstvene, ali ne i odviše složene. Temelj njegova sustava bijaše strogost. "Strogost, strogost i strogost" govorio je obično i pri posljednjoj riječi obično gledao vrlo značajno u lice onoga kome se obraćao. Za to doduše i nije bilo nekog posebnog razloga jer je onih desetak činovnika, koji su tvorili administrativno osoblje njegova ureda, ionako živjelo u doličnom strahu: čim bi ha izdaleka ugledali, ostavljali bi odmah posao i čekali ga u stavu pozor sve dok šef ne prođe kroz sobu. Njegov uobičajeni razgovor s podređenima odlikovao se strogošću i sastojao se tako reći od tri rečenice: "Kako se usudujete? Znate li vi s kim govorite? Je li vam jasno tko stoji pred vama?"-> hijerarhija birokratskog aparata) Ali ni ona mu nije pomogla. Naprotiv grubo ga je istjerala i možemo čak reći poslala u smrt. Od tuge za kabanicom Akakije je pao u vrućicu i zahvaljujući petrogradskom podneblju ubrzo umro.

Priča ipak nije gotova. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se je duh. Po Petrogradu se je proširio glas da kod Kalinskog mosta javlja mrtvac u liku činovnika i krade kabanice. I taj je duh živio sve dok jedne večeri nije skinu šinjel sa viske ličnosti i tako zadovoljio svoju pravdu. Nakon toga on je nestao.

Jedna od najvažnijih strukturalnih ideja je ovdje namjerno zamaskirana (jer sva stvarnost i je maska). Čovjek za koga misle da je neogrnuti duh Akakija Akakijeviča, u stvari je čovjek koji je njemu ukrao ogrtač. Ali duh Akakija postojao je samo zahvaljujući činjenici da on nema ogrtač, a žandar, upadajući u najneobičniji paradoks ove priče, misli daje duh upravo ona osoba koja je njegova antiteza, čovjek koji je ukrao šinjel.

I tu je kraj pripovijesti o jednom malom činovniku koji je cijeli svoj život posvetio svojim slovima i kabanici. Ona mu je bila jedina životna radost, jedino što ga je činilo sretnim, ali na kraju i to mu je bilo oduzeto. Iako pomalo smiješan, Akakije ipak na kraju u nama izaziva tugu i suosjećanje jer njegova je sudbina prvenstveno tragična.